Polovicom 1940-ih uslijed povećanja broja stanovnika arhitekt Josip Seissel izrađuje urbanističke analize i Regulatornu osnovu Čakovca kojom predlaže širenje grada na sjever. No suprotno tome, 1960-ih izrađen je urbanistički plan (ing. B. Vasiljević) kojim je definirano širenje Čakovca na jug, južno od željezničke pruge i potoka Trnave. Pitanje je jesu li se oba plana dovoljno uspješno odnosila prema postojećoj izgrađenoj matrici grada. Bez obzira na to otvoreno pitanje vidljivo je da se planom iz 60-ih godina izrodila i ideja moje buduće ulice, Ulice dr. Franje Debana. Danas stanovnici tog tada novoplaniranog dijela grada na pitanje gdje žive odgovaraju “na jugu”. Tako smo i mi živjeli “na jugu” pa i danas volim jug, bio on čakovečki ili mediteranski.

Urbanistički plan Čakovca iz 1966., ing.arh. B. Vasiljević / izvor: Zavod za prostorno uređenje Međimurske županije

Tih 1990-ih oduševljavalo me što je naša mala dječja banda sastavljena od mlađih i starijih, ženskih i muških članova, mogla bez prevelike brige roditelja provoditi dane, čak i večeri, na kraju slijepe ulice. Naime, ulica dr. Franje Debana završavala je proširenjem za okretanje automobila no tek je rijetki automobil tamo i stigao. To je bio centar igre skrivača, rolanja, bicikliranja, školica, gumi-gumija, carstvo špekula i pračaka. Slijepe ulice su me i kasnije često sretno i spretno naslijepo nalazile.

No mojoj dječjoj bandi ulica nije bila dovoljna, osvojili smo i dječje igralište odmah uz završetak ulice. To je igralište bilo raj livadnog nogometa i graničara. Oprema je bila skromna, 3 ljuljačke, 3 klackalice i 1 klupica, nama sasvim dovoljna jer sami smo osmišljavali dodatne igre. Veliko stablo lipe stvaralo je hlad uz ljuljačke.

Sve kvalitete prostornog planiranja koje danas mogu racionalno analizirati tada sam kao dijete intuitivno osjećala i veselo koristila. Osnova dobrog projektiranja dječjeg igrališta dovoljno je velika travnata površina slobodna za razne igre, adekvatan hlad i nekoliko komada opreme, a prethodno svemu kvalitetno planiranje lokacije igrališta u pripadajućem naselju. Naše igralište bilo je dio sustava pješačko-biciklističke staze koja je prema sjeveru vodila u centar grada, a prema jugu povezivala susjedne ulice završavajući još jednom livadom predviđenom za dječje igralište.

Živjeli smo u kući u nizu, odličan spoj kvaliteta (i mana) života u stanu i života u kući. Ulazni predvrtovi bili su zbir bjelogoričnog i crnogoričnog zelenila kojim su stanari doprinosili izgledu svoje ulice, činili ju humanijom, stvarali hlad i ugodniju mikroklimu. Ograde prema ulici nisu postojale što daje slojevitu i bogatu gradaciju privatnog i javnog. Stražnja ograđena dvorišta dovoljno su velika ne samo za ljude, već i za pse i mačke, a racionalnost unutarnjeg i vanjskog prostora smanjuje trošak održavanja u odnosu na samostojeću obiteljsku kuću.

Južni Čakovec raznolike je stambene tipologije, pa se osim kuća u nizu izmjenjuju samostojeće obiteljske kuće, dvojne kuće i višestambene zgrade. To bogatstvo odabira i raznovrsnost načina stanovanja lekcija je današnjoj sve češćoj uniformnosti naših stambenih prostora. Različite stambene tipologije pružaju i različite cijene stanovanja, što je doprinos i socijalnoj raznovrsnosti stanovništva.

Sjećanja iz djetinjstva često su idealizirana, no nekoliko je lekcija koje sa sigurnošću možemo naučiti iz urbanizma južnog Čakovca:

• dovoljna količina zelenila
• raznolikost stambenih tipologija
• mreža pješačko-biciklističkih puteva odvojena od automobilskog prometa
• sustav dječjih igrališta

Zvuči jednostavno, čak i banalno, ali pogled u prošlost očito je potreban kako bismo bolje planirali budućnost, jer stambena novogradnja u Čakovcu velikim dijelom ukazuje da nismo usvojili ovih nekoliko lekcija, te smo umjesto napredovanja u kulturi stanovanja krenuli prema njezinoj degradaciji.