(tekst pisan u ožujku 2023. za “Godišnjak hrvatske arhitekture 2022.” Udruženja hrvatskih arhitekata)

Za bolje razumijevanje svake priče primjenjuje se pravilo 5W – Who, What, Where, When, Why. U potrazi za tim odgovorima je i djelovanje arhitekata, jer pitanja su to koja je korisno postaviti kako bismo se reflektirali na učinjeno i lakše usmjerili naš daljnji rad.

Tko? 

Tko je arhitekt i koja mu je uloga? Čeka li arhitekt uvijek nužno investitora koji definira narudžbu i program te pribavlja potrebna financijska sredstva ili može li upravo arhitekt pokrenuti i usmjeravati teme i projekte koje smatra bitnima? Pomak u ulogama donosi pomake u zadacima pa kada arhitekt preuzima ulogu pokretača, često preuzima i dodatne poslove poput povezivanja i koordinacije svih aktera, društvene i medijske prisutnosti te osiguranja i kontrole financija. Prednosti preuzimanja takvih uloga su lakše sadržajno usmjeravanje djelovanja, moguća kvalitetnija realizacija zamisli i bolji uvid u potencijalne probleme, a mana je smanjenje vremena za „klasičnu” projektansku ulogu arhitekta.

Što?

Promjena prividno zadanih granica djelovanja potencijalna je prilika kojom se dolazi do vraćanja mogućnosti rada na osnovnom zadatku arhitekta, a to je briga o prostoru. Sporiji, ali dugoročniji put prema tome je i veća prisutnost u zajednici te edukacija šire javnosti o važnosti prostornog planiranja i arhitekture. Takva logika djelovanja čitljiva je u primjerima poput Rural Studio iz SAD-a, Prostorož iz Slovenije, Akupunktura grada iz Hrvatske.

Unazad nekoliko godina u Hrvatskoj su pokrenuti različiti oblici edukativno-participativnih projekata koje organiziraju i provode lokalna društva arhitekata. Neki od ostvarenih projekata su: Minijatura – radionice arhitekture i urbanizma za djecu (Društvo arhitekata Rijeka), Gradionica (Društvo arhitekata Zadar), Grada Gladan (Društvo arhitekata Dubrovnik), U iščekivanju urbanizma (Društvo arhitekata Split), Đurek 60-URBACT (Društvo arhitekata Varaždin), Laboratorij arhitekture i Poligon arhitekture (Udruženje arhitekata Međimurja). Osim ovih projekata pomak u shvaćanju važnosti i uloge struke svakako je dalo sklapanje sporazuma o suradnji s gradovima/općinama u svrhu volonterske savjetodavne uloge u praćenju izrade prostornih planova čiju je praksu započelo Društvo arhitekata Dubrovnik, a koju sada provodi veći broj lokalnih društava među kojima je najistaknutiji rad Društva arhitekata Split. Poticaji promjena su pokrenuti, međutim otvoreno je pitanje kako takav rad usmjeriti dalje.

U edukativno-participativnim projektima, osim samih društava arhitekata, vidljiv je širok spektar dodatno uključenih organizatora i sudionika – lokalne osnovne i srednje škole (posebice strukovne graditeljske škole važne pri ostvarenim izvedbama malih intervencija u prostoru), fakulteti, jedinice lokalne i regionalne samouprave, udruge, mjesni odbori građana, lokalni majstori i tvrtke, knjižnice, instituti, muzeji i drugi akteri. Dakle, interdisciplinarnost je neophodna za kvalitetno ostvarenje željenih, manjih ili većih, pomaka.

Osim volonterskog rada i vlastitih financijskih sredstava, lokalna društva ostvaruju financiranje takvih projekata uz pomoć Hrvatske komore arhitekata, Ministarstva kulture i medija, gradova i županija, lokalnih institucija i europskih fondova. Projekti Laboratorij i Poligon arhitekture koje je proveo UAM sufinancirani su iz Europskog socijalnog fonda što je omogućilo kompleksnije i dugotrajnije aktivnosti. No takvo financiranje nosi i veća opterećenja pri prijavi i provedbi projekata, jer zahtjeva izradu detaljnih izvješća (financijskih i programskih) te potrebna dodatna znanja, posebice ako arhitekti sami vode projekt i rade izvješća. Balansiranje između vremensko-ljudskih i financijskih (ne)mogućnosti česta je karakteristika udruga pa tako i arhitektonskih te je za dugoročnije i sustavnije provođenje edukativno-participativnih projekata potrebno razmisliti o mogućim drugačijim načinima financiranja.

Kroz iskustvo Laboratorija i Poligona arhitekture uočeno je da velik broj mladih, a vjerojatno i dio odraslih ne zna i ne razmišlja zašto i kako se prostor planira. Većina srednjoškolskih sudionika nije znala da postoji Generalni urbanistički plan Čakovca niti vidjela njegove kartografske prikaze. U školama se to ne uči, a u dnevnim se medijima najčešće prezentiraju samo ekscesne situacije. Vrlo rijetko se na sustavan način objašnjava što znači kvalitetno planiranje prostora i koji su pozitivni hrvatski i/ili svjetski primjeri planiranih stambenih naselja, trgova, škola. Pozitivan iskorak u tome je napravila izložba Kako čitati prostorni plan te emisije Betonski spavači, Točka na A, Čovjek i prostor.

Na UAM-ovim radionicama za osnovnoškolce postavljeno je pitanje znaju li izračunati koliko je m² parketa potrebno za učionicu u kojoj se nalaze. Tek kada im se postavilo apstraktno pitanje o matematičkoj formuli za izračun površine pravokutnika shvatili su da znaju odgovor. Povezivanje teorijskog znanja s konkretnom primjenom je zahtjevniji nivo prenošenja znanja, ali bez toga nema istinskog razumijevanja naučenog. Vrlo mali broj srednjoškolaca znao je procijeniti visinu prostorije u kojoj se nalaze ili pokazati gdje je sjever u njihovom gradu. Međutim, inspirativno je vidjeti mlade kako su im teme arhitekture i urbanizma zaista zanimljive, a posebice kad se one obrađuju na način da ih se uključi u raznovrsne faze od analiza i šetnje gradom do projektantskih i izvedbenih radionica stvaranja malih prostornih intervencija pri čemu se osjeti velika pozitivna energija i njihov ponos na prostor u čijem osmišljavanju i izvedbi sudjeluju.

Gdje?

Hrvatsku karakterizira prostorna, funkcionalna i društvena centraliziranost pa je prostor Zagreba često sadržajni fokus edukativnih i istraživačkih arhitektonsko-urbanističkih programa. Upravo snažnija aktivacija lokalnih društava radi pomake u afirmaciji prostora manjih gradova i sela čime se obogaćuje način pristupanja problemima i mogućim rješenjima u urbanim i ruralnim prostorima manjeg mjerila, a što je za prostor Hrvatske od velikog značaja. Pri tome je pozitivan aktivan angažman arhitekata koji trenutno žive i rade u inozemstvu ili izvan svojih rodnih sredina, ali sudjeluju i prate rad svojih lokalnih društava. Korist je obostrana, lokalna sredina dobiva nova znanja, a arhitekti se u slučaju povratka lakše i brže uključuju u lokalne prostorne teme.

Inspirativan je način rada Rural Studija, projektantsko-izvedbenog programa arhitektonskog fakulteta sveučilišta u Auburnu, koji svoje djelovanje bazira na područje ruralne Alabame. Od početka rada 1993. godine do danas Rural Studio je izgradio više od 200 projekata i educirao više od 1200 studenata na način da žive i rade zajedno sa stanovnicima s kojima dolaze i do rješenja. Studente se potiče da ne razmatraju što se može graditi, već što bi se zaista trebalo graditi. Jednogodišnji program je sastavni dio petogodišnjeg studija arhitekture s ciljem edukacije kojom polaznici učiti biti i lokalni arhitekti i građani svijeta. Ovaj primjer zasigurno nije glavni odgovor na stambene probleme izazvane petrinjskim potresom, ali je jedan od mogućih odgovora.

Kada?

Osnova arhitekture kao kompleksnog spleta inženjerskih, umjetničkih i mnogih drugih znanja jest i međuovisnost o vremenu tj. društvu u kojem nastaje. Svaka generacija arhitekata djeluje u različitom kontekstu, suočena s različitim prilikama i problemima. Neke od prijašnjih generacija imale su program POS-a kao svojevrsni poligon mogućnosti pomaka u arhitektonskoj kvaliteti. Generacija koja je diplomirala prije cca 10 godina obilježena je financijskom krizom i legalizacijama, međutim ulaskom Hrvatske u EU krenuli su projekti sufinancirani EU sredstvima što daje mogući potencijal aktivnijeg programatskog usmjeravanja tih projekata i od strane arhitekata i planera prema realizaciji i/ili obnovi potrebnih javnih zgrada i otvorenih prostora, ali i prema manje vidljivim i opipljivim projektima poput edukacije šire javnosti o planiranju prostora.

Sadašnje je razdoblje obilježeno intenzivnim događajima, od virusa i potresa do rata, koji se reflektiraju i na prostor. U nepredvidivo vrijeme COVIDA-19 i potresa velik dio kulturno-edukativnih sadržaja bio je u online formatu, no naša su tijela i dalje boravila u fizičkom prostoru. Poruka “ostanimo doma” značila je fokus na privatne prostore naših stanova i kuća, pri čemu je postalo jasno koliki je značaj vanjskih prostora balkona, terasa i dvorišta. Ti su prostori u jednom trenu nakratko zamijenili javne prostore trgova, parkova, ulica, no oni nikako nisu njihov jednakovrijedni nadomjestak. Za razliku od kuća i stanova čiji se izgled, lokacija i veličina itekako razlikuju s obzirom na socioekonomski status vlasnika, javni su prostori mjesta koja nude jednake mogućnosti korištenja svim društvenim skupinama. Upravo je zato potrebno uložiti dodatne napore u naglašavanju njihove važnosti te obogaćivanju njihove raznovrsnosti i kvalitete.

Zašto?

Značaj i korist edukativno-participativnih projekata može se promatrati kroz tri osnovne pozicije – pozicije sudionika, arhitekta i zajednice.

Sudionici uče o prostoru u kojem žive te nadopunjuju svoja znanja i vještine kombinacijom teorijskih i praktičnih aktivnosti pri čemu se razvija sposobnost kompleksnijeg razmišljanja o prostoru te jasnijeg izražavanja svojih potreba u prostoru. Osnovna znanja o prostornom planiranju i javnim prostorima trebala bi se stjecati već u osnovnim i srednjim školama, pa je jedan od mogućih smjerova provođenja edukativnih projekata za mlade kroz uspostavu dugotrajnije i sustavne suradnje škola i arhitekata na nacionalnoj razini. Djeca i mladi odlično reagiraju na učenje kroz rad s maketama i skicama, u debatama i šetnjama, a posebice kroz izvedbu konkretnih manjih prostornih intervencija.

Arhitekti u ovim programima nikako nisu samo edukatori već i oni koji također uče. Uče kako bolje sagledavati potrebe stanovnika te na taj način kvalitetnije usmjeravati svoj daljnji profesionalni rad bilo u udruženju arhitekata, školama, jedinicama lokalne i regionalne samouprave ili privatnim tvrtkama. Za lokalna udruženja arhitekata ovakvi projekti pridonose njihovom internom osnaživanju na način da se članovi aktivno uključuju u rad udruženja i međusobno povezuju, prenose se znanja između starijih i mlađih članova, stječu se potpuno nova znanja o lokalnom prostoru, društvu i povijesti. Dodatno, povećava se prisutnost arhitekata u samoj zajednici putem direktnih kontakata s građanima i medijima te se povećava prilika ostvarenja kvalitetnije suradnje s jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Sve to dovodi i do veće mogućnosti prebacivanja iz uloge onih koji reagiraju kada su se (loše) prostorne odluke već dogodile, u ulogu onih koji imaju pregled što se u prostoru zaista događa i usmjeravaju odluke prema ostvarivanju novih prostornih vrijednost.

Pitanja vezana uz prostor i edukaciju su izrazito kompleksna, tako ni mogući odgovori ne mogu biti jednoznačni, no sigurno je da će naše današnje odluke, ulaganja i način planiranja odrediti kakav ćemo prostor i zajednicu ostaviti budućim generacijama. Edukacijski projekti doprinos su značajnijim prostornim i društvenim promjenama te stvaraju kvalitetniju suradnju između škola, fakulteta, udruženja arhitekata, jedinica lokalne i regionalne samouprave i stanovnika. Time cjelokupna zajednica može lakše i snažnije djelovati u smjeru zajedničkog poboljšanja, što je posebice izraženo u temi prostornog planiranja gdje su posljedice dobrih i loših odluka najdugoročnije. Ovi projekti vježba su i za moguću implementaciju sličnih načina rada s građanima prilikom izrade i donošenja prostornih planova čije je procedure potrebno poboljšati. Pri tome participativni projekti ne mogu zamijeniti ili umanjiti ulogu sveobuhvatnog prostornog planiranja, već jedno može i mora nadopunjavati drugo.