Boravak u samnici najgora je kazna koju zatvorenik može iskusiti. U SAD-u samnice su često bez prozora pa se kontakt s vanjskim svijetom svodi samo na otvor kroz koji osuđenik dobiva hranu. Takvo potpuno odsustvo povezanosti s vanjskim svijetom nakon samo nekoliko dana dramatično povećava učestalost poremećaja poput paničnih napada, halucinacija, paranoje, tjeskobe i dodatne agresivnosti. Prozor je taj koji čovjeku daje vezu s protokom vremena, prirodom i drugim ljudima te je neupitno nužan za psihičko i fizičko zdravlje.

Nekoliko tjedana prije suočavanja s koronavirusom i potresom brojne su se rasprave bavile temom novoizgrađene kuće u donjogradskom bloku u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Reakcije su bile znatno medijski popraćene jer se radi o poznatom investitoru. No velikim dijelom potaknute su i oblikovanjem uličnog pročelja koje je u prizemlju u potpunosti ostakljeno, a na katovima „bez prozora“. Jasno da navedena kuća ima prozore i na katovima, ali orijentirane prema unutarnjem dvorištu, a ne prema ulici. Postavlja se pitanje: što je prozor? U vrijeme borbe s virusom to pitanje dobiva dodatnu važnost.

Prije pedesetak godina pojavio se trend oblikovanja uredskih zgrada s fiksnim pročeljima, tj. ostakljenjem bez mogućnosti otvaranja. Ideja je bila da je otvaranje prozora nepotrebno i neekonomično i da se sav dovod/odvod zraka može odvijati i kontrolirati mehaničkom umjetnom ventilacijom. Međutim, u takvim je uredskim prostorima zabilježen povećan broj bolesti zaposlenika jer je isti zrak često cirkulirao kroz nekoliko katova te time širio zaraze, a i raslo je nezadovoljstvo ljudi koji su cijeli dan boravili u prostoru u  kojem nisu imali opciju otvaranja prozora. Prošlogodišnje noćenje u sobi splitskog hostela u kojoj prozor nije bilo moguće otvoriti, a hlađenje i ventilacija su centralno regulirani bez mogućnosti dodatne regulacije u sobi, potvrdilo mi je da ponekad ideje koje se prezentiraju kao tehnički napredne i racionalne zaboravljaju i zanemaruju osnovne ljudske potrebe. Danas s pojavom koronavirusa aktualizirat će se i pitanja optimalnih načina adekvatnog prozračivanja u prostorima poput kruzera, bolnica, staračkih domova, hotela i hostela.

Fascinira posvećenost Charlesa Brookinga u skupljanju raznovrsne britanske povijesne arhitektonske građe. Osim rukohvata, okova i sličnih arhitekonskih detalja skupio i velik broj prozora (https://www.thebrookingcollection.org/windows.html) čiji su najzanimljiviji primjerci bili prezentirani 2014. na 14. arhitekonskom bijenalu u Veneciji kako bi pojasnili povijesni pregled razvoja prozora. Kolekcija koju je pokrenuo i stvorio jedan čovjek danas služi kao baza za učenje profesionalcima koji se bave restauracijom, fakultetima i drugim ustanovama. Pregledom promjene izgleda i shvaćanja prozora kroz stotine godina jasno je da taj razvoj nikad nije završen, ni finalan.

Prozori prostoru osiguravaju potrebno prirodno osvjetljenje, toplinsku zaštitu, zaštitu od oborina i atmosferskih utjecaja, te omogućavaju prirodno prozračivanje, što su neki od osnovnih higijenskih standarda koje prostor u kojem boravimo mora zadovoljiti. Osim tih neupitnih standarda, prostor u kojem čovjek boravi balansira i između potrebne povezanosti s drugima i osiguranja vlastite intime. Otvaranjem zastora, roleta, grilja, škura i prozora možemo udahnuti potpuno svježi zrak, mahnuti i doviknuti prijatelju koji nam dolazi u susret, dobaciti ukućanima zaboravljene ključeve, nasloniti se laktovima na prozorsku klupčicu i gledati događanja na ulici. No možemo i zatvoriti prozore, škure i grilje, spustiti rolete i navući zastore te se na nekoliko sati ili dana odvojiti od svih, bez vanjskih zvukova, bez slučajnih ili namjernih pogleda susjeda i prolaznika.

Svakodnevna izmjena povezanosti i intime, a posebice mogućnost biranja izmjene različitih scenarija korištenja prozora daje bogatstvo prostoru u kojem živimo.