Vertikalne farme
Na kojem će katu živjeti svinje i kokoši? Hoće li se možda voziti liftom do svojih svinjaca i kokošinjaca?
Prema nizozemskim prijedlozima iz 2000., gdje je borba za dodatne niskozemljane zemaljske kvadrate stalna te se uzima i od mora, naše će prehrambene nogate životinje živjeti iznad riba i prostora klaonica/pakiranja/transporta, a ispod gljiva, povrća i cvijeća. Optimalna je to pozicija s obzirom na energetske računice, jer znamo da toplina koju stvaraju životinje voli ići prema gore pa odmah grije povrće i cvijeće koje se uzgaja principom hidroponskog uzgoja – bez tla, ali s potrebnim mineralima otopljenim u vodi. Metan dobiven raspadanjem svinjskog gnoja služi za grijanje staklenika, a CO2 koji životinje izdišu biljke udišu. Ostaci biljaka iz staklenika spuštaju se nekoliko katova ispod te služe kao stočna hrana ili za stvaranje micelija za proizvodnju gljiva. U podrumima su bazeni s ribama za čiju se prehranu koristi otpad iz klaonica.
Osnovne ideje koje sadrži ovakav vertikalni gradski uzgoj su smanjenje troškova i količine potrebnog zemljišta i transporta, smanjenje troškova grijanja staklenika/plastenika, postizanje kontroliranih uvjeta uzgoja sa smanjenjem mogućnosti bolesti te uzgoj tijekom cijele godine neovisno o vanjskim klimatskim uvjetima. Jedna od ideja je da se za vertikalni gradski uzgoj koriste brownfield lokacije, lokacije trenutno nekorištenih industrijskih zgrada. Posebice su zanimljive lokacije u lukama gdje se za daljnji prijevoz hrane mogu koristiti brodovi. Ovakav opis optimalnih lokacija asocira na Rijeku i njezina industrijska i skladišna područja uz more. Hrvatska nije Nizozemska, a i nema problem manjka površina za poljoprivredni uzgoj, no zanimljivo je razmišljati o takvim gradskim trenutno nekorištenim lokacijama ne samo kroz sferu turizma ili stanogradnje već i sferu uzgoja hrane.
Pozicionirali smo biljke i životinje na njihove katove, međutim na kojem katu bi u ovoj podijeli bilo najoptimalnije mjesto za ljude? Za sada shema/ideja nije pružila i taj odgovor. No djelomične odgovore već smo odavno mogli vidjeti i u nekim ruralnim kućama u Hrvatskoj gdje se stambeni prostori smještaju na katu iznad staja kako bi toplina koju proizvode životinje zimi zagrijavala i samu kuću. Principi nekadašnjih seoskih imanja bili su upravo takvi da se na jednoj lokaciji uzgajalo gotovo sve potrebno za prehranu, a osnovna karakteristika je racionalnost i iskorištavanje svih dostupnih resursa s minimalnom količinom otpada. Takva je logika jednim dijelom slična logici vertikalnog gradskog uzgoja, ali uz primjenu visoke razine tehnologije.
Projekt „Pig City” ureda MVRDV iz 2001. reakcija je na podatak da je u 1999. u Nizozemskoj bilo 15.2 milijuna svinja i 15.5. milijuna ljudi. Prema njihovim izračunima pri organskom uzgoju svinja za jednu je svinju potrebna površina od cca 1725 m2 (uključujući površinu potrebnu za organski uzgoj žitarica za svinju te površinu potrebnu za preradu hrane) iz čega proizlazi da bi približno 75% površine Nizozemske moralo biti rezervirano za svinje. Postavili su pitanje – imamo li dovoljno prostora za ekološki uzgoj svinja? Jedan od mogućih odgovora bio je smanjenje količine svinjetine u prehrani, ali kao drugi, njihov tada utopijski odgovor, bili su svinjski neboderi.
Ono što se prije dvadesetak godina činilo kao utopija postala je realnost u Kini kada je njihovo ministarstvo poljoprivrede 2019. dozvolilo izgradnje vertikalnih farmi – nebodera za uzgoj svinja. Takva je odluka potaknuta i činjenicom da se u Kini konzumira gotovo pola svjetske količine svinjetine, a zbog Afričke svinjske gripe između 2018. i 2020. izgubili su gotovo 100 milijuna svinja. Prošle godine u pokrajini Hubei izgrađena je farma s 26 katova i planom proizvodnje preko milijun svinja na godinu. Zanimljivo je istaknuti da je glavni investitor ove vertikalne farme tvrtka koja se bavi proizvodnjom cementa, a do sada bez iskustva u poljoprivredi. Direktor tvrtke ističe kako oni vide modernu poljoprivredu kao perspektivnu granu i priliku da vlastitim građevinskim materijalom grade farme svinja. Samo u pokrajini Sichuan od 2020. u planu je izgradnja 64 vertikalnih farmi. Ovakvi primjeri zapravo su vertikalne monokulture te dio stručnjaka upozora da zbog toliko velike gustoće životinja na jednom mjestu imaju i veću vjerojatnost izbijanja zaraznih bolesti od klasičnih farmi.
Ono što (još) nije dozvoljeno u Europskoj uniji već je sadašnjost u Kini. Ovi primjeri jasno pokazuju da je uzgoj hrane aktualna tema koju prostorni planeri ni arhitekti ne mogu i ne smiju zaobilaziti.
Izvori:
„Gradska poljoprivreda”, prof. dr. sc. Ivica Kisić, Zagreb, 2018.
https://magazin.spiegel.de/EpubDelivery/spiegel/pdf/17649345
