graditi ne graditi
Tih ljetnih mjeseci prije nekoliko godina ukazao se sklop mističnog interijera sačinjen od saćastih etaža omotan oblim seksipilnim linijama celulozne višeslojne opne isprepletene svjetlosmeđim i tamnosmeđim tonovima. Uz opasno i glasno zujanje ukazalo se rajsko snoviđenje – instagramičnost i utilitarnost u jednom. Naime, u pomoćnoj su se građevini (čitaj garaži) na hrvatskom sjeveru (čitaj Međimurju) ukazali viseći stršljenovi megahoteli. A ukazala su se i pitanja.
Tko je prije tog kompleksnog graditeljskog poduhvata napravio analizu prostora i odabrao savršenu mikrolokaciju koja pruža poziciju prvog reda do zreloslatkastih jabuka, omogućava dvostrano provjetravanje intimnog tavanskog prostora velikog volumena u kojem je osigurana zaštita od vremenskih nepogodan, mir i tišina. Kada su nastali, gdje su pohranjeni i kako se generacijama prenose nacrti koje stršljenska zajednica svake godine iznova koristi za gradnju svojih gnijezdastih skulptura. Kojai je arhitekt-ica odrediola da će ovaj naš eksluzivni megaluster imati četiri saćaste etaže promjera preko 30 centimetara. Osjećaju li ti talentirani krajnje precizni graditelji u sebi i umjetnički poriv ili je sasvim dovoljna instinktom nošena potreba nužnosti gradnje i izgradnje životnostvarajućeg prostora zaštite. Je li kod stršljena riječ o tipskom projektu koji se samo veličinom prilagođava ovisno o brojčanom stanju zajednice? Ali opet, tko analizira demografske trendove, donosi ovogodišnje ili višegodišnje planove, određuje broj i veličinu tipskih nastambi te projektira njihove prostorne međuodnose. Pitam se dalje, jesu li možda i oni izgradili koju etažu više od prostornim planom maksimalno dozvoljenog, jesu li možda dodali i pokoje gnijezdo izvan stršljenskog građevinskog područja zbog iznimno dobrog ovogodišnjeg uroda jabuka, jer tko će ako ne mi i kada ako ne sada osigurati nekretninsku budućnost narednim generacijama.
Isto kao i kod nas (čitaj ljudi) ovdje se stvara spoj žive i nežive prirode iz kojeg slijedi tok pitanja – Koje su ljudske urođeno određene nastambne potrebe? Je li i ovaj naš razvoj/nazadovanje sustava planiranja prostora također dio iste instinktivne iskre vođene cjelokupnošću prirode, iskre života u cjelini. Ako bi se sada morao ubaciti citat, on bi glasio: „Na pitanje kako nastaju oblici prirode zapravo možemo tražiti odgovore u tumačenjima kako nastaju živa bića… Pojednostavljeno bi se moglo reći da postoje dvije skupine različitih mišljenja o toj problematici. U filozofiji prirode postoji sustav mišljenja (animizam, vitalizam, kreacionizam) koji prirodu i sve što ona obuhvaća smatra određenim projektom. Zastupa se čak i teleonomija, stajalište o općoj svrhovitosti svih živih oblika. S druge strane (suprotno kreacionizmu) pobornici mišljenja temeljenih na dosezima molekularne biologije (osobito teorije genskog koda) stoje uz tvrdnju da je slučajnost osnova svih događaja u živom dijelu prirode, koja se iskazuje u molekularnim procesima. Descartesov i Galilejev postulat objektivnosti prirode vodi nas tomu da njezine pravilnosti ne gledamo kao neke projekte (što zastupa kreacionistički pogled na svijet tumačenjem da je prirodu i čovjeka stvorio Bog, svemoćna nevidljiva sila) nego kao objektivne stvari i kauzalne relacije.“*
Iz citatnog dijela jasno je čitljivo da smo u širokoj zoni oprečnosti koja seže od planiranja do slučajnosti (života), a time i niza tumačenja međuodnosa/suživota priroda-čovjek, čovjek-čovjek, prostor-čovjek …
Ali da se vratimo na početnu garažnu (ne)zgodu. Konzultacijom sa wikiizvorima pojedina prvotna pitanja dobivaju odgovor. Nove matice europske stršljenke svake godine žele svoju novu kuću od sline i papira (sažvakanih grančica i kore drveća) čiju lokaciju one izabiru te čiju gradnju same započinju da bi potom potomstvo preuzelo daljnja proširenja i nadogradnju nastambe čak i do 12 saćastih etaža sa mogućom kolonijom od nekoliko tisuća radilica. O čemu je ovdje riječ? Jesu li one možda arhitektice? Jer arhitekte najčešće smatramo ‘onima koji nešto (novo)projektiraju, onima koji nešto (novo)grade’. Arhitekti – prostorni planeri imaju jedan dodatan alat čijom upotrebnom ne negiraju svoju ulogu, a to nije alat građenja nego planiranog negrađenja. Poneki arhitekti ponekad imaju hrabrost i/ili luksuz (i/ili znanje) da sasvim jasno posegnu i za tim alatom koji dijelom znači negiranje sebe samih i svoje uloge ‘onih koji (novo)projektiraju, onih koji (novo)grade’. Uz to, sve su jasniji i glasniji glasovi o potrebi ponovne upotrebe postojećih zgrada, postojećih građevinskih područja.
Primjer malog, ali znakovitog projektantskog odmaka je i projekt arhitekata Lacaton&Vassal za Trg Léon Aucoc u Bordeauxu** u kojem je odlučeno da je trg već dovoljno kvalitetan, šarmantan, živ i lijep te da ne treba raditi ništa osim jednostavnih i brzih radova održavanja (ponovnog pošljunčavanja staza, čišćenja, održavanja drveća). Anne Lacaton u časopisu Oris br. 24 ističe „U Bordeauxu su tražili imidž. Nakon 40-godišnje službe prijašnjeg gradonačelnika i imenovanja novoga prva želja političara bila je da se izgradi nešto novo. Gradonačelnik je želio da napravimo divan projekt za sve gradske trgove. Ali kad smo prvi put stupili na Trg Aucoc, učinio nam se već lijepim. Pa kakav bi mogao biti odgovor arhitekta ako vidi nešto što je samo po sebi lijepo?… Od samog početka osjećali smo da se na trgu ne bi trebalo ništa napraviti, ali smo takav stav trebali obrazložiti. Tijekom četiri mjeseca odlazili smo tamo svakog tjedna, nakon čega smo došli s jasno argumentiranim odgovorom… Stvar nije bila u tome da smo odbili nešto napraviti, već smatramo da zadaća arhitekta nije samo u tome da gradi nego u prvome redu da razmišlja. Tek nakon toga može reći treba li graditi ili ne. Vrlo često treba graditi, ali katkada i ne treba.“
No, odlučuju li se naši stršljeni za ponovnu upotrebu svojih nastambi ili je u širem vremenskom mjerilu prirode ionako prolazno svako nastambotvorstvo pa i ovo stršljenske (i ljudske) zajednice… U toplijim je tropskim krajevima zabilježeno i nekoliko generacija matica koje koriste istu nastambu, a čest je slučaj i u hladnijoj klimi da se nove nastambe grade na/uz istu lokaciju prethodne generacije. Pa ako mogu one zašto ne bismo i mi. Neovisno o ‘gradili ne gradili’ svoj životni vijek svakako možemo pokušati usmjeriti prema kvalitetnijim međuodnosima priroda-čovjek, čovjek-čovjek i prostor-čovjek.
*Z. Pađan: Tajni suživot prirode i arhitekture & J. Monod: Slučajnost i nužnost
